Zajednica čitača

 Čitači su Božji glasnici!

20141106_192103

 Zajednica čitača naše župe djeluje već petu godinu i okuplja sve dobne skupine; od školaraca do umirovljenika. Iako su najmanja župna zajednica, njihov angažman u župi je od itekako velike važnosti. Naime, nema liturgijskog slavlja bez navještaja Božje riječi. Biti navjestitelj Božje riječi, biti čitač, znači biti i glas Božji.

U svakom bogoslužju Bog sam progovara svojim vjernima. Dok čita, čitač je sličan proroku kojemu je Bog govorio: Prorok nije navješćivao svoje, nego Božje riječi. Tako i čitač. Navješćuje riječi koje Bog u tom određenom trenutku želi kazati svome narodu. Zato je čitanje važno, ne samo tehnika čitanja, nego i vjernički pristup. Tako primjerice neće biti dovoljno da sveti tekst pročita izvrsni glumac, nego onaj tko lijepo i izražajno čita treba biti vjernik. Stoga je važno da čitač živi sa Svetim pismom, da gaji onu posebnu ljubav prema Božjoj riječi i da kroz nju bude s Bogom povezan u molitvi.

Biti čitač, znači biti na radost i izgradnju zajednice vjernika i na posvećenje samog čitača. Služba čitača u liturgiji je prava liturgijska služba koja se povjerava pojedincima iz zajednice vjernika koji su za tu službu sposobni i dostojni. Da bi netko mogao postati liturgijskim čitačem u župnoj zajednici, potrebno je da postigne odgovarajuću tjelesnu, psihičku, intelektualnu i vjersku zrelost. To jamči da će se preuzete obveze čitača odgovorno i radno vršiti.

Tako dokument Drugog vatikanskog koncila kaže: „Neka stoga svoju zadaću vrše takvom iskrenom pobožnošću i urednošću kakva dolikuje tako značajnoj službi i kakvu Božji narod s pravom od njih zahtijeva. Stoga ih treba, svakoga na svoj način, brižljivo uvesti u duh bogoslužja i poučiti da svoje zadaće obavljaju pravilno i uredno.“ (SC 29)

Prije Drugog vatikanskog koncila lektorat (služba čitača) je bio jedan od nižih redova na putu ka svećeništvu. Danas je to samostalna služba koju može vršiti svaki vjernik, ako je za to osposobljen.

„Neka pastiri duša marljivo i strpljivo uznastoje oko liturgijske pouke te djelatnoga kako unutrašnjega tako i vanjskoga sudjelovanja vjernika, već prema njihovoj dobi, prilikama, načinu života i stupnju vjerske kulture… „(SC 19)